Kalendar prošlosti.

Rođen Hitlerov specijalac Otto Skorzeny - 1908.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 12.lipnja rođen je jedan od najpoznatijih njemačkih pripadnika specijalnih vojnih postrojbi – Otto Skorzeny. Rođen je u Beču, u obitelji poljskog podrijetla, što je vidljivo i iz njegovog slavenskog prezimena. Odrastao je u doba Velike depresije, pa je jednom izjavio da je oskudica bila takva da nikada nije okusio pravi maslac. Ipak, zanimljivo je da je Otto narastao do visine od čak 192 centimetra. U mladosti se bavio mačevanjem, od čega je zadobio velik ožiljak na lijevoj strani lica. Taj mu je impresivni ožiljak bio svojevrsni zaštitni znak.

Skorzenyjevi pothvati u specijalnim jedinicama toliko su brojni da bi se njima mogla posvetiti cijela serija članaka. Spomenimo samo oslobađanje Benita Mussolinija iz zarobljeništva na Gran Sassu, otmicu sina mađarskog državnika Miklosa Horthyja, planiranje lova na Josipa Broza Tita, koordiniranje pokušaja nacističkog upada u Iran itd.

U Waffen-SS-u Skorzeny je imao čin Obersturmbannführera, što odgovara potpukovniku (Oberstleutnant) u Wehrmachtu. Umro je tek 1975. godine, doživjevši 67 godina života. Njegove avanture tijekom rata, a i nakon njega, zahtijevaju ekranizaciju u više filmova.

Milan Martić osuđen na Haškom sudu - 2007.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 12.lipnja donijeta je presuda ratnom zločincu Milanu Martiću, nekadašnjem predsjedniku tzv. Republike Srpske Krajine. Martić je proglašen krivim i osuđen na 35 godina zatvora, što je najduža kazna izrečena nekom srpskom ratnom zločincu na Haškom sudu za zločine u Hrvatskoj. Budući da je u trenutku donošenja presude Martić imao 52 godine, presuda je slična doživotnoj kazni. Martić je za vrijeme rata bio načelnik policije u Kninu, a zatim ministar unutarnjih poslova SAO Krajine, te na kraju i predsjednik nepriznate Republike Srpske Krajine. Na tim je pozicijama počinio mnoge zločine. Stotine ljudi stradale su u slučajevima poput Škabrnje, a jedan od poznatih Martićevih zločina bilo je i naređenje da se raketira Zagreb u svibnju 1995., što je prouzročilo smrt 7 civila i ranjavanje njih 214.

Suđenje Martiću trajalo je 143 dana. Tužiteljstvo je pozvalo 45 svjedoka i podastrijelo čak 901 dokaz. Martićevi branitelji bili su Predrag Milovančević i Nikola Perović. Martić je suđen i za zločine protiv čovječnosti (progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, mučenja i deportacije), kao i za zločine protiv međunarodnog ratnog prava (napad na civile, ubojstva, mučenja, okrutnosti, uništavanje vjerskih i obrazovnih institucija). Sljedeće godine nakon donošenja presude, obrana je tražila priziv, no presuda prizivnog suda potvrdila je kaznu od 35 godina zatvora.

Stravična ubojstva za koja je optužen O.J. Simpson - 1994.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 12.lipnja dogodila su se ubojstva oko kojih će se razviti najpoznatiji pravni proces u američkoj povijesti. Ubijena je 35-godišnja Nicole Brown Simpson, bivša supruga slavnog sportaša O.J. Simpsona (O.J. je kratica za Orenthal James). Osim nje, ubijen je i 25-godišnji konobar Ronald Goldman koji joj je možda bio ljubavnik. Oboje su ubijeni kod njene kuće, na adresi 875 South Bundy Drive u Los Angelesu. Za ubojstva je okrivljen O.J. Simpson, zvijezda američkog nogometa, poznat i po svojoj glumačkoj karijeri (Goli pištolj, Pakleni toranj). Nicole je ubijena višestrukim ubodima u glavu i vrat, pri čemu je na rukama zadobila obrambene rane. Rana na vratu bila joj je tako velika da joj se vidio dušnik.

Mladi konobar Ronald Goldman ubijen je na prilazu kući također ubodima oštrim predmetom. Zanimljivo je da je Nicole bila bjelkinja plave kose, dok je O.J. Simpson crnac. Ubijeni konobar je, pak, bio Židov. O.J. Simpson je uhićen i priveden na sud. To je suđenje privuklo takvu pažnju javnosti, da ga je na televiziji i radiju pratilo oko 100 milijuna Amerikanaca. Američke su tvrtke navodno izgubile 40 milijardi dolara samo zbog smanjene produktivnosti zaposlenika koji su pratili suđenje. Konačna presuda donijeta je nakon više od 8 mjeseci procesa. Gotovo cijeli SAD je zastao da bi saslušao presudu (promet na Newyorškoj burzi pao je za 41%, a telefonski razgovori za 58%). O.J. Simpson oslobođen je krivnje. Do danas je ostala misterija je li uistinu bio nevin ili ne.

Izrael u samo 6 dana učetverostručio svoj teritorij osvajanjem - 1967.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 10.lipnja završio je poznati "Šestodnevni rat", u kojem je izraelsko oružje postiglo dotada neviđene osvajačke uspjehe na račun okolnih arapskih zemalja. U samo 6 dana izraelska je vojska osvojila cijeli Sinajski poluotok od Egipta, Golansku visoravan od Sirije i još k tome Jeruzalem i čitavu Zapadnu obalu od Jordana. Izrael je ušao u osvajanje s velikom armijom od oko 100,000 vojnika, 800 tenkova i 300 zrakoplova.

Za veliki uspjeh uvelike su zaslužni izraelski generali, od kojih su mnogi postali nacionalni heroji i kasnije ostvarili visoke političke karijere. Na prvom mjestu treba spomenuti generala Moshe Dayana, izraelskog ministra obrane i generala Yitzhaka Rabina, tada vrhovnog zapovjednika Izraelskih obrambenih snaga (najviši vojni položaj u Izraelu). Moshe Dayan poznat je javnosti po povezu na oku, koji je zaradio u Drugom svjetskom ratu kad ga je neprijateljski metak pogodio dok je dalekozorom nadgledao okolicu. Yitzhak Rabin, poznat je pak kao kasniji premijer Izraela. Poznat je i general Mordechai Gur, koji je zauzeo Jeruzalem.

Šestodnevni rat počeo je snažnim izraelskim zračnim bombardiranjem protivnika. Tu akciju nazvanu "Operacija Fokus" proveo je zapovjednik zračnih snaga general Mordechai Hod, poslavši gotovo sve izraelske avione u napad i riskantno ostavivši samo 12 aviona da brane zemlju. Zračni napad bio je veliki uspjeh i gotovo je onesposobio neprijatelje. Najveći prodor na terenu ostvario je general Ariel Sharon zarivši se sa svojom oklopnom divizijom duboko u Sinajski poluotok. Sharon je, dakako, kasnije također postao jedan od najpoznatijih izraelskih premijera.

Ubojica Martina Luthera Kinga pobjegao iz zatvora - 1977.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 10.lipnja dogodio se jedan od najpoznatijih bijegova iz zatvora u američkoj povijesti. Zloglasni James Earl Ray, osuđen za ubojstvo crnačkog kršćanskog aktivista Martina Luthera Kinga, pobjegao je iz zatvora zajedno s još šest zatvorenika. James Earl Ray služio je u tom zatvoru 99-godišnju kaznu, jer je 1968. snajperom ubio Martina Luthera Kinga u jednom motelu u gradu Memphisu u državi Tennessee. Zatvor maksimalne sigurnosti iz kojeg je Ray uspio pobjeći bio je smješten u gorskom području države Tennessee, u blizini poznatih planina Appalachian. Zatvorenici su preskočili ogradu i uputili se u planine.

James Earl Ray uhićen je tri dana kasnije pomoću pasa tragača, u blizini gradića New Rivera, nakon što je uspio prijeći otprilike 40 kilometara kroz divljinu. Vraćen je u zatvor i kazna mu je produžena za jednu dodatnu godinu, tako da je dosegla okruglo 100 godina. Uhvaćena su i ostala šestorica bjegunaca, svaki na drugom mjestu. James Earl Ray umro je u zatvoru 21 godinu kasnije, u dobi od 70 godina i to od hepatitisa C koji je dobio preko transfuzije.

Kako je završio najveći bojni brod ikada sagrađen u Hrvatskoj? - 1918.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Moćni bojni brod Szent István, ponos Austrougarske mornarice, sagrađen je u brodogradilištu u Rijeci 10.lipnja 1914. godine, točno uoči početka Prvog svjetskog rata. Rijeka je u to doba pripadala Ugarskoj (zbog poznate "Riječke krpice" u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi), pa je brod nosio ime prvog mađarskog kralja sv. Stjepana Arpadovića (mađ. Szent István). Taj je brod bio izgrađen kao četvrti iz Tegetthoff klase bojnih brodova. Prva tri zvala su se Viribus Unitis, Tegetthoff i Prinz Eugen i izgrađeni su u austrijskom Trstu, a samo je Szent István izgrađen u Rijeci.

Tegetthoff klasa bila je najveća klasa bojnih brodova ikada sagrađena u Austro-Ugarskoj. Szent István imao je maksimalnu istisninu od 21,689 tona, bio je dugačak preko 152 metara i pogonjen strojem od 26,000 konjskih snaga. Posada broda brojala je nevjerojatnih 1094 mornara i časnika. Glavno naoružanje broda bilo je 12 moćnih topova kalibra 305 milimetara, a čelični oklop broda na mjestima je bio debeo 280 milimetara. Nakon porinuća u Rijeci, Szent István je bio stacioniran u Puli, glavnom sjedištu Austrougarske mornarice. U Prvom svjetskom ratu sva četiri broda Tegetthoff klase poslana su u Jadran protiv savezničke blokade Otrantskih vrata.

Na današnji dan, dok je Szent István bio na putu prema južnom Jadranu, uočila su ga dva neprijateljska talijanska torpedna čamca. Ispalili su torpeda i pogodili Szent István s dva pogotka, kad se nalazio u blizini otoka Molata u sjevernoj Dalmaciji. Brod se počeo puniti vodom. Kretao se na sjever u pokušaju da se vrati u matičnu luku, no uskoro se pokazalo da će potonuti. Posada je većinom napustila brod i on je potonuo u blizini otoka Premude. Od otprilike 1000 članova posade poginulo je 89 mornara, a ostali su spašeni. Olupina broda danas leži pokraj otoka Premude na dubini od 66 metara i jedna je od najvećih podmorskih atrakcija na Jadranu.

Spektakularna utrka od Pekinga do Pariza u doba ranih automobila - 1907.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 10.lipnja započela je jedna od najranijih spektakularnih utrka na velike daljine. Radilo se o utrci Peking-Pariz, održanoj 1907. godine – u doba kad je automobil još bio u većem dijelu svijeta tehnička novotarija. Primjerice, u Hrvatskoj je prva vozačka dozvola izdana tek 1910. godine. Trasa utrke Peking-Pariz iz 1907. godine prolazila je kroz nerazvijeni dio Mongolije i Sibira, pa je gorivo za automobile moralo biti devama preneseno i raspoređeno na određenim mjestima po putu. Olakotna je okolnost bila to što je trasa slijedila telegrafsku liniju, pa je u Europi javnost mogla biti vrlo dobro obaviještena o tijeku utrke. Dapače, u svakom se automobilu vozio i po jedan novinar zadužen za praćenje utrke.

Natjecalo se 5 ekipa – tri iz Francuske, te po jedna iz Italije i Nizozemske. Automobili su prethodno brodom dopremljeni u Peking, a na današnji dan krenuli su od tamo prema Parizu. Utrka nije imala propisanih pravila, nego je samo bilo bitno koje će vozilo prvo doći u Pariz.

Pobijedio je talijanski princ Scipione Borghese u automobilu marke Itala. Riječ je bila o modelu bez krova, pokretanom četverocilindričnim motorom obujma 7,433 kubičnih centimetara. Taj je motor razvijao 45 konjskih snaga, što je automobilu omogućavalo maksimalnu brzinu od 95 kilometara na sat. Za utrku je Itala opremljena velikim rezervoarima goriva. Inače, automobilska tvrtka Itala bila je iz Torina i proizvodila je vozila od 1904. do 1935. godine.

Princ Scipione Borghese došao je od Pekinga do Pariza za dva mjeseca, čak 20 dana prije drugoplasiranog vozila. Princ je pripadao jednoj od najuglednijih talijanskih aristokratskih obitelji, iz koje je bio i poznati papa Pavao V. (rođen kao Camillo Borghese), te nekoliko kardinala. Princ Scipione naslijedio je čitav niz impozantnih titula, koje su na talijanskom jeziku glasile:
Don Scipione Borghese, 10°Principe di Sulmona, 10°Principe di Vivaro, 11°Principe di Rossano, 10°Principe di Montecompatri, 10°Duca di Poggio Nativo, 5°Duca di Canemorto e Castelchiodato, 10°Marchese di Mentana, Norma, Civitella di Pratica e Percile, 10°Conte di Vallinfreda, 10°Barone di Cropalati, Signore di Monteporzio, Olevano, Morlupo, Montefortino, Montorio in Valle, Cretone, Poggio Moriano, Petescia, Pozzaggia, Stabia, Stazzaro, Scarpa, Castelvecchio, Collepiccolo e Licenza, Principe Romano, Nobile Romano Coscritto, Patrizio di Napoli, Genova, Venezia Nobile di Corneto.

Kako je završio zloglasni rimski car Neron? - 68.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najzloglasnijih rimskih careva neslavno je umro na današnji dan 9.lipnja 68. godine. Neron je postao poznat po velikom požaru u Rimu, po krvavim progonima ranih kršćana i po ubojstvu vlastite majke Agrippine. Na kraju se protiv njega podigao ustanak, koji je predvodio Servije Sulpicije Galba. Kad se Galba proglasio novim carem i privukao pristaše, Neron se uplašio za vlastiti život i pokušao pobjeći iz Rima da ga ne ubiju. Jedan Rimljanin ponudio mu je svoju vilu nekoliko kilometara izvan grada. Tamo se Neron sakrio sa svoja četiri vjerna pratioca. Vjerovao je da će ga osvetnici pronaći i ubiti, pa je odlučio oduzeti sam sebi život prije nego ga uhvate.

Naredio je svojim pratiocima da iskopaju grob za njega. U tom je času došla vijest iz Rima da su ga proglasili državnim neprijateljem i odredili da se ima ubiti batinjanjem. Sav nervozan, molio je jednog od pratilaca da se prvi ubije kako bi dao primjer. Kad je čuo da se približavaju konjanici znao je da se mora odmah ubiti, ali još uvijek nije mogao to učiniti. Zato je prisilio svog osobnog tajnika Epafrodita da to učini umjesto njega. Dok ga je Epafrodit ubijao, Neron je izgovorio svoje poznate posljednje riječi: "Qualis artifex pereo" (Kakav umjetnik propada). Kad je jedan od konjanika ušao vidio je Nerona na izdisaju i pokušao zaustaviti krvarenje, ali uzalud. Epafrodit je kasnije smaknut jer nije spriječio Neronovu smrt (željelo se Nerona javno kazniti i usmrtiti batinjanjem). Neron je bio posljednji car iz najslavnije rimske julijevsko-klaudijevske dinastije. Nakon njegove smrti izbila je borba za prijestolje. Novi car Galba nije vladao ni sedam mjeseci prije nego je ubijen, a sljedeće godine svrgnuta su ukupno čak tri cara jedan za drugim.

Prva velika kršćanska pobjeda nad muslimanskim osvajačima - 721.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 9.lipnja dogodila se u južnoj Francuskoj bitka između kršćana i muslimana, u kojoj su kršćanske snage po prvi put nanijele težak poraz islamskim osvajačima. Naime, bilo je to doba jake ekspanzije islama, koje je počelo još u doba proroka Muhameda. Godine 711. muslimanski su osvajači preko Gibraltara prodrli iz Afrike u današnju južnu Španjolsku. Zauzevši u svega 6 godina gotovo cijelo područje Španjolske, godine 717. već su počeli preko Pireneja prodirati čak i u južnu Galiju (današnja južna Francuska).

Muslimanski osvajači uspjeli su na području današnje južne Francuske uspostaviti svoj teritorij. Posjedovali su velike gradove: Narbonne, Carcassonne, Nîmes i Béziers. Taj muslimanski teritorij na jugu Francuske pružao im je bazu za napade u sjevernije krajeve. Naročito im je na udaru bila Akvitanija – vojvodstvo koje se prostiralo na sjever od muslimanskog teritorija pa sve do rijeke Loire.

Na današnji dan vojvoda od Akvitanije imenom Odo Veliki (franc. Eudes) uspio je nanijeti odlučujući poraz muslimanima kod svog glavnog grada Toulousea (slika gore). Muslimanskom silom zapovijedao je arapski vojskovođa Al-Sam ibn Malik al-Havlani, koji je imao funkciju namjesnika Andaluzije. I on sam je ranjen u toj bitki, pa je ubrzo umro. Čak se i arapski povjesničari slažu da je ta bitka bila potpuna katastrofa za muslimanske snage.

Tko je bio posljednji šef SS-a (nakon Himmlera)? - 1945.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 8.lipnja ubijen je čovjek koji je naslijedio Heinricha Himmlera na mjestu čelnog čovjeka SS-a. Ime mu je bilo Karl Hanke i dobio je titulu „Reichsführer-SS und Chef der Deutschen Polizei“. Naime, Adolf Hitler pred sam kraj rata razriješio je Heinricha Himmlera te funkcije, i to zbog navodne izdaje (Himmler je, naime, želio pregovarati sa Zapadnjacima). U svojoj oporuci, pred samu smrt, Hitler je imenovao Hankea za novog vođu SS-a i čitave njemačke policije.

Tko je bio Karl Hanke? Rođen je u Šleskoj, na teritoriju današnje Poljske, ali kao Nijemac. Pripadao je nešto mlađoj generaciji nacista (bio je čak 14 godina mlađi od Hitlera). U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj još nije imao ni 30 godina. Napredovao je u nacističkoj hijerarhiji prvenstveno zahvaljujući ministru propagande Goebbelsu, jer je bio njegov bliski suradnik. Hitler je također simpatizirao naočitog Hankea.

Zanimljivo je da je Hanke dobio znatnu ulogu u obrani grada Breslaua pred sovjetima pod kraj rata (taj grad zove se danas Wrocław i nalazi se u Poljskoj). Hitler ga je za to nagradio čak i najvišim ordenom nacističke stranke – „Njemačkim ordenom“ (Deutscher Orden). Taj su orden nazivali navodno i „orden za mrtve heroje“ jer je dodijeljivan većinom posmrtno. Svega četiri čovjeka dobila su ga za vrijeme života (među njima i Hanke).

Kad je Hanke proglašen Reichsführerom SS-a, Njemačka je već bila na izdisaju (to je bilo samo dva dana prije kapitulacije u Reimsu). Hanke je odletio u Prag i nastavio se tamo boriti, noseći uniformu najnižih pripadnika SS-a (da ga neprijatelji ne bi prepoznali). Zarobili su ga češki partizani. Nisu ga prepoznali i stavljen je u logor zajedno s drugim nižim SS-ovcima. Na današnji dan nekoliko njih, uključivši Hankea, pokušalo je pobjeći. Partizani su otvorili vatru i Hanke je ubijen.

Japanska carska podmornica granatirala Sydney - 1942.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 8.lipnja 1942. godine japanska carska podmornica I-24 granatirala je australski velegrad Sydney. Taj drski napad usred Drugog svjetskog rata imao je psihološko značenje. Naime, Sydney je bio veliko civilno središte prilično daleko od glavnog prostora ratnih operacija. Japansko granatiranje Sydneyja značilo je da rat dolazi izravno i na samo australsko kopno.

Podmornica I-24 izronila je oko 14 kilometara od obale, ispucala je u rano jutro granate na grad, a zatim naglo zaronila da je obrambene topovske bitnice s kopna ne bi pogodile. Japanske granate pogodile su istočna predgrađa Sydneyja. Srećom, većinom nisu eksplodirale, što se tumači time da su podmorničke granate inače imale namjenu probijanja brodskog metalnog trupa, pa ih udar u mnogo mekšu ciglu većinom nije detonirao. Ipak, bilo je materijalne štete, a stanovništvo Sydneyja u strahu se počelo seliti na zapad (čak je pala i cijena kuća u istočnim četvrtima).

Japanska podmornica I-24 bila je dugačka oko 109 metara i imala je dizelski pogon od 12,400 konjskih snaga. Kad je bila zaronjena pokretala su je dva elektromotora od 1,500 kilovata. Amerikanci su je uspjeli potopiti oko godinu dana nakon napada na Sydney, i to na sasvim drugom kraju Tihog oceana - kod Aljaske. Tom prilkom stradala su sva 104 časnika i mornara u podmornici.

Rikard Lavljeg Srca došao u Svetu Zemlju - 1191.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 8.lipnja došao je znameniti engleski kralj Rikard Lavljeg Srca u Svetu Zemlju sudjelovati u križarskom pohodu. Sa svojom je flotom od čak stotinjak brodova pristao kod grada Akre, kojeg su križari upravo pokušavali osvojiti od muslimana. Rikard je na svojim brodovima imao oko 8,000 ljudi, što je bila znatna vojna sila.

Što je kralj Rikard zatekao kad je došao u Svetu Zemlju? Nekoć snažno križarsko Jeruzalemsko Kraljevstvo bilo je u rasulu. Naime, nekoliko godina ranije moćni muslimanski vladar Saladin osvojio je Jeruzalem i gotovo cijelu Palestinu, tako da je križarski teritorij Jeruzalemskog Kraljevstva sveden na jedan jedini grad – Tir. Ta jaka utvrda na sjeveru, na području današnjeg Libanona, uspjela se održati zaštićena svojim dobrim položajem (nalazi se na hridi koja je nekoć bila otok, a kasnije je povezana s kopnom uskom prevlakom).
Križari iz Tira željeli su povratiti barem dio nekadašnjeg teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva. Prvi je na redu bio bogati grad Akra na obali Sredozemnog mora – smješten ondje gdje Galileja (kraj u kojem je Isus Krist proveo djetinjstvo i mladost) dotiče more. Križarska opsada Akre bila je jedan od najneobičnijih opsada u povijesti ratovanja. Naime, i same opsjedatelje uskoro je opsjeo spomenuti muslimanski vladar Saladin, tako da se vodila istovremeno dvostruka opsada.

U križarski tabor kod Akre u tom trenutku došao je kralj Rikard Lavljeg Srca. Križari su bili prilično stiješnjeni između zidina Akre koju su htjeli osvojiti i Saladinovih trupa koje su bile oko njih i povremeno su napadale. Ipak, križari su nakon Rikardovog dolaska imali najjaču koncentraciju kršćanskih kraljeva u Svetoj Zemlji ikada. Naime, u tabor je već ranije pristigao osobno i francuski kralj Filip II. August. Trebao je doći i rimsko-njemački car Fridrik Barbarossa, ali je poginuo putem, pa je carskim kontigentom vitezova zapovijedao austrijski vojvoda Leopold, koji je došao preko hrvatskog Zadra.

Uskoro su ujedinjene križarske snage uspjele osvojiti Akru i na gradskim zidinama izvješene su četiri križarske zastave:
- engleska zastava kralja Rikarda Lavljeg Srca
- francuska zastava kralja Filipa II. Augusta
- zastava Jeruzalemskog Kraljevstva
- austrijska zastava vojvode Leopolda.

Izraelci uništili nuklearno postrojenje u Iraku jakim zračnim udarom - 1981.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 7.lipnja izraelsko zrakoplovstvo izvršilo je ofenzivnu operaciju u srcu iračkog teritorija. Bombardirali su i uništili irački nuklearni reaktor na lokaciji 17 kilometara jugoistočno od Bagdada. U Izraelu su vjerovali da je reaktor namijenjen proizvodnji plutonija za nuklearno oružje. Priča o iračkom nuklearnom programu započela je 6 godina prije, kad je Saddam Hussein pokušao nabaviti prvi pravi nuklerani reaktor za svoju zemlju. Obratio se SSSR-u, ali oni su gradnju reaktora uvjetovali time da postrojenje bude pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju. Saddam je to odbio.

Šest mjeseci kasnije Francuzi su ponudili svoj reaktor Iraku, bez uvjeta nadzora. Saddam je prihvatio i gradnja reaktora snage 40 megavata započela je 1979. godine. S Francuzima je dogovorena i kupnja 72 kilograma obogaćenog urana kao goriva za reaktor. Izraelci su odlučili reagirati preventivnim napadom. Zaključili su da moraju uništiti postrojenje prije nego se reaktor napuni nuklearnim gorivom, jer će u protivnom doći do radioaktivnog zagađenja koje bi moglo ugroziti stanovništvo nedalekog milijunskog grada Bagdada. U izraelskom kabinetu postojali su, dakako, jastrebovi (borbeni članovi) i golubovi (miroljubivi članovi), no jastrebovi su prevladali i odlučeno je da se udari.

Poslana je eskadrila od čak 8 lovaca-bombardera F-16 Fighting Falcon, svaki naoružan s po dvije teške bombe od 925 kilograma i opremljen dodatnim rezervoarima goriva zbog velike udaljenosti do cilja. Kao pratnja poslano je još 6 lovaca F-15 Eagle, koji su trebali osigurati zračni prostor. Među pilotima F-16 bio je i čovjek koji je je kasnije postao prvi izraelski astronaut. Sve navedeno oružje bilo je, dakako, američke proizvodnje. Spomenute bombe Amerikanci su rado koristili u Vijetnamu i dali su im zbog jačine udara nadimak "Hammer" (Čekić). Barem osam bombi direktno je pogodilo središte postrojenja. Poginulo je 10 iračkih vojnika i jedan francuski civil zaposlen na izgradnji reaktora. Izraelski zrakoplovi vratili su se natrag bez gubitaka.

Kako je uspostavljena država Vatikan? - 1929.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 7.lipnja ratificiran je znameniti Lateranski ugovor između Svete Stolice i Kraljevine Italije kojim je formirana je država Vatikan. U ranijim stoljećima, kad Italija još nije bila ujedinjena, Papinska Država obuhvaćala je prostor cijele središnje Italije (na prostorima današnjih talijanskih pokrajina Umbrije, Lacija, Romagne i Marche). Ujedinjenjem Italije, papinski teritorij sveden je na grad Rim, a kasnije je još sužen. Konačno, Mussolinijeva fašistička vlada potpisala je 1929. godine s crkvenim predstavnicima sporazum kojim su točno određene granice države Vatikan. Time je stvorena danas najmanja država na svijetu, površine samo 44 hektara.

Zanimljivo je da je nova država osim glavnine teritorija na Vatikanskom brežuljku u Rimu (oko bazilike sv. Petra), dobila i niz ekstrateritorijalnih posjeda unutar Italije, koji su u vlasništvu Svete Stolice i imaju sličan ekstrateritorijalni status kao strana veleposlanstva u nekoj zemlji. Ti posjedi su primjerice poznati Castel Gandolfo (ljetna papinska rezidencija jugoistočno od Rima), zatim važne bazilike u Rimu, te niz sveučilišnih zgrada i palača u Rimu u kojima imaju sjedište institucije Katoličke crkve. Navedeni ugovor kojim je formiran Vatikan naziva se Lateranski ugovor (prema Lateranskoj palači u Rimu, gdje je su pape imali sjedište prije preseljenja u Vatikan). U ime Svete Stolice Lateranski ugovor potpisao je državni tajnik kardinal Pietro Gasparri, a u ime kraljevine Italije sam fašistički Duce Benito Mussolini. Zanimljivo je da kad su fašisti u Italiji 1938. uveli protužidovske zakone koji su zabranjivali brakove Židova i ne-Židova, Vatikan je odbacio takve zakone i smatrao te brakove valjanima ako su skljopljeni po crkvenom obredu.

Josip Jelačić svečano ustoličen za hrvatskog bana - 1848.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 5 lipnja burne 1848. godine odigralo se svečano ustoličenje baruna Josipa Jelačića za bana Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ustoličenje je obavljeno na Katarininom trgu na Gornjem gradu. Jelačić je ušao u grad u svečanoj povorci koju su predvodili husari i serežani u slikovitim odorama. Za njima su išle 93 kočije s mnogobrojnim uglednim osobama. Nakon što je položio prisegu, novi je ban po tradicionalnom običaju triput podignut u vis, uz poklike „Živio" i uz pucnjavu topova.

Obred je nastavljen u crkvi sv. Marka, a zatim u pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja, gdje je bana formalno ustoličio srpski patrijarh i mitropolit Josif Rajačić. Ta činjenica, da je Jelačić ustoličen od strane pravoslavnog patrijarha, a ne katoličkog biskupa, izazvala je mnogo kontroverzija. Ipak, objašnjenje za to može se pronaći u činjenici da zagrebački biskup Juraj Haulik u to doba nije boravio u Zagrebu, nego u Beču. Nakon čina ustoličenja, proslava je nastavljena u Banskim dvorima na Markovom trgu.

Izrael jednim udarcem uništio egipatsku zračnu silu i tenkovima navalio na Sinaj - 1967.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 5 lipnja započeo je poznati Šestodnevni rat u kojem je Izrael uspio u samo 6 dana učetverostručiti svoj teritorij i pobijediti istovremeno tri susjedne arapske države – Egipat, Jordan i Siriju. Naime, Izrael je upravo na današnji dan izvršio iznenadne napade bez objave rata u više pravaca. Među glavnim izraelskim vojnim zapovjednicima bili su:
- Yitzhak Rabin – na položaju vrhovnog zapovjednika Izraelskih obrambenih snaga (kasnije premijer i dobitnik Nobelove nagrade za mir)
- Moshe Dayan – na položaju ministra obrane (poznati general s povezom na oku)
- Uzi Narkiss – general koji je zauzeo Jeruzalem.

Izraelska ofenziva započela je masovnim zračnim udarom na Egipat. Izraelci su poslali gotovo 200 svojih vojnih zrakoplova, i to u niskom letu preko Sredozemnog i Crvenog mora, kako bi se spriječilo otkrivanje od strane egipatskih radara. U Izraelu je ostalo svega 12 zrakoplova, što je bio riskantan potez (sva je sila koncentrirana na napad, a gotovo ništa nije ostavljeno za obranu).

Taj zračni udar bio je pun pogodak. Na brz način uništeno je 400-tinjak neprijateljskih zrakoplova na tlu, prije nego su uopće poletjeli. Na taj način jednim je udarcem slomljena protivnička zračna sila, što je omogućilo ofenzive na tlu.

Na granici s egipatskim Sinajem izraelske su tenkovske divizije izvršile invaziju. Zanimljivo je da je najjačom tenkovskom divizijom zapovijedao general Ariel Sharon, kasniji poznati premijer Izraela. Tenkovi izraelskih divizija u nevjerojatno kratkom vremenu zauzeli su cijeli Sinaj i došli sve do Sueskog kanala.

Nacisti oborili putnički zrakoplov u pokušaju da ubiju Churchilla - 1943.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1 lipnja za vrijeme Drugog svjetskog rata njemački zrakoplovi Luftwaffe oborili su nad Biskajskim zaljevom civilni putnički zrakoplov marke Douglas DC-3 i ubili svih 17 ljudi na njemu. Putnički zrakoplov letio je na liniji iz Lisabona u Portugalu do Whitchurcha u Engleskoj. Prema nekim teorijama, njemačka obavještajna služba doznala je da bi se tim letom u Englesku trebao vraćati premijer Winston Churchill koji je bio u Alžiru. Osam njemačkih teških lovaca tipa Junkers Ju-88C6 napalo je britanski zrakoplov kad se nalazio oko 320 kilometara sjeverno od Španjolske i 800 kilometara zapadno od Francuske. Službeno njemačko objašnjenje rušenja civilnog zrakoplova bilo je to da su piloti pogrešno prepoznali avion kao vojni. Zanimljivo je, ipak, da je avion srušen izvan uobičajenog njemačkog područja presretanja.

Među 17 ubijenih civila najpoznatiji je bio slavni glumac i redatelj Leslie Howard (poznat iz filmova "Prohujalo s vihorom", "Pygmalion" i "The Scarlet Pimpernell"). Postoje teorije da je Howard bio britanski špijun i to se također uzima kao mogući motiv njemačkog rušenja aviona. Među putnicima bio je i Židov Wilfrid B. Israel, poznati cionist i borac za spašavanje Židova pred Holokaustom. Premijer Churchill, dakako nije bio na tom letu. Iz Alžira se vratio tek tri dana kasnije letom iz Gibraltara dobro zaštićen u naoružanom teškom bombarderu B-24 Liberator. U svojim je memoarima Churchill izrazio žaljenje što je zabluda o njegovim aktivnostima vjerojatno uzrokovala smrt slavnog glumca.

Kako je nastao škotski whisky? - 1495.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1495. prvi je put u povijesti zapisan spomen o proizvodnji škotskog whiskya. Prema tom zapisu prvi whisky proizveo je redovnik John Cor, u samostanu Lindores Abbey. U to doba Škotska je još uvijek bila katolička zemlja, a Lindores Abbey bio je benediktinski tironski samostan uz istočnu morsku obalu Škotske. Prema zapisu, sam je škotski kralj James IV. darovao samostanu oko 580 kilograma ječmenog slada (malt), od kojeg je redovnik John Cor destilirao whisky. Samostan je na raspolaganju imao svježu vodu iz obližnjeg vrela. U dokumentu je whisky nazvan latinskim imenom "Aqua vita" ("Voda života"). Sama riječ "whisky" dolazi od keltskog izraza "Uisge beatha" i također znači "Voda života". Izvorno se škotski whisky proizvodio isključivo od ječma, a tek je u 18. stoljeću počelo uvođenje pšenice i raži. Danas se izvorni whisky od ječma u Škotskoj naziva "malt whisky", a najcjenjeniji je tzv. "single malt whisky".

Za proizvodnju takvog whiskyja potreban je samo ječam, voda i kvasac. Prvo se ječam ostavi da proklije u vodi čime se oslobađa tzv. ječmeni slad tj. maltoza (vrsta šećera). Maltoza se zatim melje i otapa u vodi, te joj se dodaje kvasac. Dolazi do fermentacije, pri čemu se oslobađa akohol. Ta se tekućina zatim destilira, a proizvod se zatim stavlja u hrastove bačve. Svaki "single malt" whisky u Škotskoj mora odležati barem 3 godine u hrastovoj bačvi. Često se whisky drži i mnogo dulje u bačvama, što je onda označeno na baci (npr. "aged 12 years"). Ako je whisky punjen u bocu iz jedne bačve, nosi oznaku "single cask" ili "single barrel". Osim spomenutog "single malt" whiskeya, koji je najcjenjeniji, postoji i "blended malt" (dobiven miješanjem više destilata od ječma), "single grain" (dobiven destilacijom pšenice ili raža), "blended grain" (dobiven mješavinom destilata pšenice i raži) i obični "blended" (dobiven miješanjem svih navedenih mogućnosti).

Znate li tko je tiskao njemački novac za vrijeme Hitlera? - 1960.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1960. godine umro je poznati nacistički dužnosnik Walther Funk. Važan je po tome što je za vrijeme Hitlerovog režima bio predsjednik Njemačke Reichsbanke – središnje monetarne institucije Trećeg Reicha. Reichsbanka je izdavala njemačku valutu Reichsmarku. Zanimljivo je da je tečaj kune Nezavisne Države Hrvatske (NDH) prema Reichsmarki iznosio 1941. godine 20 Kn za 1 RM.

Njemačka Reichsbanka (Deutsche Reichsbank) imala je sjedište u Berlinu, i to u velikoj zgradi koja je kasnije služila u Istočnoj Njemačkoj kao sjedište Centralnog komiteta i Politbiroa vladajuće partije. Walther Funk bio je predsjednik Reichsbanke (Reichsbankpräsident) od 1939. godine pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. Osim toga, držao je i položaj ministra gospodarstva (Reichswirtschaftsminister) u Hitlerovoj vladi.

Nakon Drugog svjetskog rata Walther Funk je uhićen, a sudilo mu se na poznatom Nürnberškom procesu. Proglašen je krivim po čak tri točke optužnice, i to za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, kao i za planiranje, pokretanje i vođenje napadačkih ratova. Presuda je bila doživotni zatvor. Funk je smješten u poznati zatvor Spandau pokraj Berlina. Ipak, 1957. godine pušten je zbog lošeg zdravlja, tako da je umro na slobodi 1960. godine u Düsseldorfu, upravo na današnji dan.

Osnovani Iluminati - 1776.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan osnovani su u bavarskom gradu Ingolstadtu misteriozni Iluminati, tajno društvo za koje mnogi vjeruju da je i danas aktivno. Osnivač im je bio Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava na Sveučilištu u Ingolstadtu, koji se školovao kod isusovaca. Društvo je pri osnivanju imalo samo pet članova, no u sljedećih 10 godina članstvo je obuhvatilo oko 2000 ljudi. Među poznatim članovima bili su književnik Johann Wolfgang Goethe i filozof Johann Gottfried Herder.

Iluminati su bili uvelike organizirani po uzoru na masone (slobodne zidare), s tajnim obredima i tajnošču članstva. Raširili su se po mnogim europskim zemljama, a neki su ih optuživali da su stajali iza urote koja je pokrenula Francusku revoluciju. Današnji autori fikcije uvelike iskorištavaju takve ideje i oblikuju radnje u kojima Iluminati nastoje ostvariti Novi svjetski poredak.

Ayrton Senna poginuo na utrci Formule 1 - 1994.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan poginuo je slavni vozač Formule 1 Ayrton Senna za vrijeme utrke za Veliku nagradu San Marina 1994. godine. Dogodilo se to na stazi u talijanskoj Imoli, gradiću 40 kilometara od Bologne i 80 kilometara od Ferrarijeve tvornice u Maranellu.

Ayrton Senna započeo je utrku s prvog startnog mjesta. Nakon sedam krugova, u zloglasnom zavoju Tamburello izletio je sa staze pri brzini od čak 310 kilometara na sat. Njegov bolid udario je u betonski zid, što je dovelo do odvajanja prednjeg desnog kotača, koji je udario Sennu u kacigu. Glava mu se odbila prema naslonu, od čega je zadobio smrtonosnu frakturu lubanje. Utrka je zaustavljena.

Liječnik koji je ubrzo došao mogao je već iz Senninih zjenica prepoznati da je ovaj doživio fatalno oštećenje mozga. Ipak, prevezen je helikopterom u bolnicu, gdje su samo mogli konstatirati smrt. Zavoj Tamburello u kojem je stradao već je godinama prije slovio za jedan od najopasnijih u Formuli 1. U istom zavoju već su bili nastradali Nelson Piquet, Gerhard Berger, Michele Alboreto i Riccardo Patrese, istina nitko od njih smrtno.

Nakon Sennine smrti taj je zavoj preoblikovan u šikanu koja zahtijeva usporavanje bolida i tako otklanja nesreće. Od Sennine smrti 1994. godine pa do danas srećom nije poginuo više niti jedan vozač Formule 1, premda su smrtno stradala dva službenika na stazi (2000. i 2001. godine).

Nevjerojatne činjenice o stvarnoj pobuni na brodu Bounty - 1789.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan dogodila se na Tihom oceanu slavna pobuna na brodu Bounty. Brod se nalazio blizu otočja Tonga, kad je pobunjena posada broda na čelu s zamjenikom zapovjednika Fletcherom Christianom (glumili su ga Clark Gable, Marlon Brando i Mel Gibson) ušla u kabinu zapovjednika Williama Bligha (glumio ga je npr. Anthony Hopkins) i pod oružjem ga izvela na palubu u noćnoj košulji. Od ukupno 44 čovjeka na brodu, 19 ih je pristalo uz pobunjenike, 22 su ostala vjerna Blighu, a dvojica su bila neutralna.

Pobunjenici su prisilili Bligha i 18 njegovih ljudi da se ukrcaju u čamac i ostavili su ih usred oceana. Bligh i njegova posada u čamcu dužine samo 7 metara prevalili su nevjerojatnih 6710 kilometara u 47 dana, sve dok nisu došli do civilizacije na otoku Timor. Putem su ih progonili kanibali, a Bligh je za navigaciju u čamcu imao samo džepni sat i kvadrant, bez ikakvih pomorskih karata i kompasa! Uspio je doći u Englesku i prijaviti pobunu Admiralitetu.

U međuvremenu su pobunjenici otplovili s Bountyjem na Tahiti po žene i stoku. Uzeli su 11 žena, ukljućujući jednu s dojenčetom. Na kraju su završili na otoku Pitcairn gdje su osnovali naseobinu čiji je poglavar bio Fletcher Christian. Međutim, izbila je pobuna u kojoj je on ubijen. Nadživjela ga je njegova tahićanska supruga Maimiti koja mu je rodila sina po imenu Thursday October Christian.

Posljednji pobunjenik koji je preživio bio je John Adams, koji je dobio britansko pomilovanje. Potomci pobunjenika i njihovih tahićanskih supuga i danas žive na otoku Pitcairn. Neki od stanovnika otoka čak nose prezime Christian, dakle potomci su vođe pobunjenika.

Tajni bunkeri u kojima su bila glavna zapovjedništva Hitlerovih oružanih snaga - 1945.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan potkraj Drugog svjetskog rata sovjetske su trupe došle do samog sjedišta glavnog njemačkog vojnog zapovjedništva kod grada Zossena, 30-tak kilometara južno od Berlina. Naime, na tom je mjestu njemačko Vrhovno zapovjedništvo - OKH (Oberkommando des Heeres) - bilo smješteno u podzemnim bunkerima nazvanim Maybach I. i Maybach II.

Na istom je mjestu smještaj imao i OKW (Oberkommando der Wehrmacht) koji je teoretski činio vrhovno zapovjedništvo svih njemačkih oružanih snaga. Dapače, u jednom od bunkera imalo je smještaj i Vrhovno zapovjedništvo ratnog zrakoplovstva tj. Luftwaffe (OKL - Oberkommando der Luftwaffe). Naprotiv, vrhovno zapovjedništvo ratne mornarice (OKM - Oberkommando der Marine) bilo je smješteno sjeverno od Berlina, kod gradića Bernaua.

Kompleks OKH/OKW/OKL kod Zossena bio je dobro utvrđen, s podzemnim bunkerima od debelog betona. Vrlo je zanimljivo da su zgrade na površini napravljene tako da iz zraka izgledaju kao obične seoske kuće, s kosim krovovima, crijepom, pa čak i dimnjacima te prozorima. U stvarnosti su ispod kosih krovova bili debeli slojevi betona, "dimnjaci" su zapravo bili ventilacijski otvori, a neki su prozori bili lažni. Na gornjoj su slici neki od ostataka kompleksa Maybach I. kod Zossena.

Dakako, zapovjedništva su se iz Zossena povukla pred sovjetima. OKH je evakuiran na lokaciju Eiche, a OKW na lokaciju Krampnitz. Obje su te lokacije bile pokraj Potsdama (zapadno od Berlina), dakle nešto dalje od sovjeta koji su dolazili s istoka. Kad su sovjeti došli do Zossena na današnji dan, zatekli su navodno samo četiri njemačka vojnika u kompleksu. Sovjeti su kasnije digli u zrak bunkere Maybach I. i II. Ipak, zanimljivo je da su naknadno na toj lokaciji napravili vlastiti vojni kopleks, koji je navodno postao najveća sovjetska vojna baza izvan SSSR-a.

Raskošna proslava Hitlerovog 50. rođendana - 1939.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1939. godine u Trećem Reichu održana je proslava 50. rođendana Führera Adolfa Hitlera. Taj je dan proglašen državnim praznikom, a u Berlinu je održana najveća vojna parada u čitavoj povijesti nacističke Njemačke. Naime, premda se i ostalih godina u Trećem Reichu svečano slavio Hitlerov rođendan, proslava prilikom jubilarnog 50. rođendana bila je najveća.

Glavni organizator svečanosti bio je poznati ministar propagande Joseph Goebbels. Svrha tih manifestacija bila je, dakako, učvrstiti Hitlerov kult ličnosti. Gotovo je nevjerojatno da se Hitlerov rođendan slavio tada čak i u njemačkim institucijama u dalekoj Australiji.

Program je počeo u Berlinu još uvečer prethodnog dana, kad se Führer provezao novom gradskom avenijom u povorci od 50 bijelih vozila. Zatim je s balkona monumentalne nove kancelarije Reicha promatrao bakljama osvijetljenu procesiju poslanstava iz različitih dijelova države. U ponoć su mu čestitali rođendan i uručili darove, među kojima su bila i umjetnička djela (čak i jedna Tizianova slika).

Na današnji dan program je dosegao vrhunac prilikom vojne parade jedinica njemačkih oružanih snaga (Wehrmachta). Ukupno je sudjelovalo 40 do 50,000 vojnika, i to iz svih rodova vojske: zrakoplovstvo (Luftwaffe), kopnena vojska (Heer) i mornarica (Kriegsmarine). Dakako, bio je tu i nezaobilazni Himmlerov SS (Schutzstaffel).

Divovski nosač zrakoplova koji je trebao nositi teške bombardere - 1949.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1949. godine započela je gradnja američkog ratnog broda koji je trebao postati najveći nosač zrakoplova u dotadašanjoj povijesti svijeta (tzv. "supernosač"). Dano mu je ime USS Unites States i počelo ga se graditi u važnom brodogradilištu Newport News. To nekoć najveće privatno brodogradilište u SAD-u važno je i danas (u njemu su sagrađeni svi američki nuklearni nosači aviona, a i danas se u njemu grade dva nova supernosača).

USS United States trebao je biti neviđeno velik brod, dužine čak 330 metara. Predviđeno je da nosi teške bombardere, koji bi nuklearnim bombama mogli gađati ciljeve u SSSR-u. Nijedan brod prije ni poslije nije bio opremljen teškim bombarderima, zbog jasnih razloga (teško uzlijeću s brodova). Zanimljivo je da USS United States po projektu uopće nije imao nadgrađe, nego je čitava gornja paluba bila ravna površina za pistu. Njegovih 12 do 18 teških bombardera moglo bi razoriti čak do 112 ciljeva u SSSR-u atomskim bombama.

Međutim, izgradnja tog divovskog nosača otkazana je svega 5 dana nakon što ga se počelo graditi. Razlog je bila konkurencija interesa američkog zrakoplovstva (USAF) koje nije željelo da mornarica (US Navy) dobije strateške nuklearne bombardere. Možda su uz sve to postojali i neki privatni interesi proizvođača bombardera za zrakoplovstvo, koji su forsirali svoje avione. Uglavnom, čim je izgradnja supernosača otkazana, ministar mornarice John Sullivan iz protesta je dao ostavku. Digli su se i američki admirali, pa je nastao pravi incident (tzv. "Revolt admirala"). Naime, admiral Daniel Gallery čak je optužio one koji su otkazali projekt da žele "potopiti" mornaricu. Projekt supernosača svejedno je otkazan, no američka mornarica ipak je preživjela i danas je i dalje jaka sastavnica američkih oružanih snaga.