Mile Prpa: Guranje naroda prema političkim nemirima .

Mile Prpa

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neznanje, kao kategorija, samo po sebi nije opasno, ali je opasno aktivno neznanje, po onoj narodnoj – Budali je more do koljena! Politička kretanja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme ništa dobro ne obećavaju svome vlastitom narodu, ni na političkom, ni na gospodarskom, ali ni na svakom drugom planu.

U javnu politiku se uvukla i skrivena laž, koja se sve više prikazuje kao istina, jer istina je ono što se javno izgovara, a nije istina ono što se javno prešućuje. Tako u svezi skorog ulaska Hrvatske u Europsku Uniju javno se stalno ističe da nam u idućoj polovici godine stoje na raspolaganju EU fondovi u iznosu od 655 milijuna eura, a kako novac iz tih fondova nije ni lako ni jednostavno izvući govori se da bi Hrvatska bila zadovoljna ako od toga iznosa izvuče barem 450 milijuna eura.

To je istina koja se iznosi u javnost, ali u ovom narodu ima mnogo onih koji misle i vlastitom glavom, pa ne prihvaćaju zdravo za gotovo ono što vlast kaže. A što je u svemu tome skrivena laž, tj. ono što se javno prešućuje, a to je da mi iz Državnog proračuna po razno raznim stavkama za naše ovogodišnje polugodišnje članstvo u EU, kao članarinu i slično, moramo platiti iznos koji je gotovo veći od iznosa koji nam se nude kao EU fondovi za drugo polugodište.

Kad se to ima u vidu tada moramo shvatiti da EU obzorja za Hrvatsku ne sviću već se zamrčuju. Ali i to nije sve. Već ove godine nekoliko tisuća carinika i špeditera dobit će natrag radne knjižice i preostaje im samo da se prijave na Zavod za zapošljavanje. Nadalje, od 1. srpnja gubi se sav iznos koji se naplati od carine jer je on prihod EU. Ali ni to nije sve. Iz brojnih zemalja iz kojih su građani dolazili na hrvatski Jadran sada moraju tražiti vize, što znači da će se njihv broj značajno smanjiti. Pojavljuje se i problem izvoza hrvatske robe u države nastale na tlu bivše Juge itd.

Tako bi se dalje moglo nabrojiti još mnoge slučajeve koji pokazuju da naš ulazak u EU ima i onu negativnu bilancu koja je neusporedivo veća od one pozitivne. Ali Vlada Jadranke Kosor nije dopustila ni jedne javne riječi i o drugoj strani našeg ulaska u EU. To će pasti na njenu dušu. A EU negativna bilanca već ove godine mogla bi razoriti i ovo malo što je još od Hrvatske ostalo.

S druge strane, Vlada Zorana Milanovića na širokom narodnom planu ne želi čuti ni riječi zdrave kritike, već tjera svoje kao da ovaj narod i ne postoji, kao da je Pale sam na svijetu, pa može raditi i nepromišljeno govoriti što god hoće, tražeći smisao u besmislu i besmisao u smislu. Želi biti poklopac svim loncima, i onima u kojima je hladna voda, ali i onima koji samo što nisu prekipjeli, ali i onima ekspresnim (ili radioaktivnim kako se sam izrazi) koji samo što nisu eksplodirali. Igra se nepromišljenim i suludim političkim izjavama, igra se opasnom igrom ćirilice koja bi nam se svima mogla obiti o glavu. On je danas postao najveći problem Hrvatske, ili cijela Hrvatska je taoc jednog nedozrelog i nesposobnog čovjeka koji je sticajem nesretnih političkih okolnosti doveden na kormilo države i koji ni sam ne zna što bi ni kako bi, ali vlast iz ruke ne želi ispustiti. To bi i članovi SDP-a u interesu Domovine, trebali već jednom i konačno shvatiti da su na vlast instalirali krivog čovjeka.

Ćirilica! Što je to ćirilica? Bila je i naša kulturna baština poznata kao bosančica. To je službeno pismo nekoliko pravoslavnih zemalja, među njima i velike Rusije, ali i male Srbije. Ali velikoj Rusiji nikada ne pada ni na kraj pameti da svoju ćirilicu izvozi u zemlje u kojima postoji ruska manjina, u ponekom gradu ili kraju čak i većinska. Jer oni znaju gdje su granice Rusije, dovoljno velike da im ne treba nikakvo dodatno proširenje teritorija. Kao što lav i tigar ili još poneka zvijer obilježavaju svoj teritorij svojim mirisima, tako se na području Hrvatske ćirilicom želi obilježiti teritorij posezanja našeg istočnog ratobornog susjeda.

Taj pokušaj presadnje ćirilice na teritorije na kojima ona nikada, pod svim vlastima u povijesti, osim onim srbijanskim, nije bila prisutna na hrvatskom teritoriju. A jezik tog srpskog pravoslavnog stanovništva, (koje za vrijeme komunističke Jugoslavije gotovo da nisu htjeli ni čuti o svom pravoslavnom karakteru jer je to bilo suprotno tadašnjoj ateističkoj ideologiji) je jezik koji nikada nije bio srbijanski već je u svemu bio najčišći hrvatski jezik čak i u naglascima. Pa je osnovano upitati se o kakvom se jeziku radi (o srbijanskoj ekavici) i o kakvom pismu. Istina je da mi u Domovinskom ratu nismo ratovali protiv ćirilice, ali je ćirilica ratovala protiv nas, i sav teritorij što bi bio osvojen odmah je bio obilježen, ispisan ćirilicom ali i ekavicom koja nikada nije bila jezik Srba s ovu stranu Drine.

Što se time želi postići? Što god se napravi bit će na štetu hrvatskog naroda, ali niti malo neće biti ni na korist srpskoj nacionalnoj manjini. Njeni vođe guraju svoj vlastiti narod (nacionalnu manjinu) u ponovni sukob s matičnim narodom. Za manjinu takav sukob nikada nije bio dobar to bi dobro trebao znati Milorad Pupovac da ne ponovi grešku Jovana Raškovića koji je srpski narod u Hrvatskoj gurnuo u provaliju.

U hrvatskom narodu još su vrlo duboke i bolne rane koje je stvorila groza pustoši koju su priuštili srbijanski (srpski) nacisti s više od tisuću ispaljenih projektila po glavi stanovnika u Vukovaru. Aktualna vlast u Hrvatskoj nesposobna je ili ne želi osjetiti tu bol naroda, i na silu suprotno njegovoj volji, pače izričitom žestokom protivljenju - želi uvesti ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto.

Dan nakon protestnog skupa u Zagrebu, službeni predstavnik Bruxellesa dolazi u Vukovar s hrvatskim državnim vrhom ( i kao tele pred šarenim vratima) se čudi i izjavljuje da ne može shvatiti zašto se mi protivimo ćirilici. To me posjetilo na onodobnu tragediju Vukovara kad EU političari nisu mogli shvatiti zbog čega se mi trebamo braniti.

Vukovaru (i ne samo njemu) srpski su nacisti ono isto što su Židovima bili njemački nacisti. Ćirilica je simbol njihovoga nastupa u neviđeno brutalnom osvajačkom ratu kojom su obilježavali osvojeni teritorij, kao što su i svi drugi agresori na neki način imali svoje simbole kojima su obilježavali osvojeni prostor. Službena hrvatska politika koja to nije sposobna shvatiti, teško da u sebi može imati iti malo domoljublja i razumijevanja za tragediju svog vlastitog naroda. Mi danas živimo u takvom političkom vremenu u kome je narod strano tijelo političarima, ali su i političari narodu strani element. Zato se moramo prisjetiti one Lenjinove – Ako nešto nije u redu ne može se narod smijeniti.

Nad svim ovim politika bi se trebala itekako zamisliti dok još ima vremena, jer ovo je guranje naroda prema političkim nemirima.

Mile Prpa