Josip Jović: Mesićeva partijska prodaja roga za svijeću .

Josip Jović

[You must be registered and logged in to see this image.]

U svom odgovoru na moju pretprošlu kolumnu naslovljenu „Josip Jović ne priča viceve, nego tračeve“, Stjepan Mesić, bivši dvostruki predsjednik Republike Hrvatske, koji sada sjedi u raskošnom uredu bivšeg predsjednika trošeći milijune za privatne poslove i putovanja iz sve tanjeg proračuna, u najvećem dijelu potvrđuje moje „tračeve“ demantirajući sebe samoga. Jednom spominje jedan, a drugi put dva čeka koja je donio iz Australije pa ih izgubio (neka vjeruje tko može), tvrdeći kako nije nimalo teško ustanoviti tko ih je naplatio!

Pa zašto gospodin predsjednik do sada to nije ustanovio? Nadalje veli kako Dunja Gotovina nije, kako sam ja napisao, podnijela tužbu nakon što je kazao kako je njoj predao neku torbu s novcem, već da je samo zaprijetila tužbom. No, stvar je u tome da je Dunja, bivša Šuškova tajnica, demantirala njegove navode i da je on pokušao prebaciti odgovornost na drugoga.

(Eh, kako nositi vreće pune novca, a ne zaviriti u njih?) A tužba nije podnesena, jer je predsjednik bio zaštićen imunitetom. Kaže Mesić kako novinare godinama usmjerava na čelne ljude ondašnjeg HDZ-a u Australiji koje nitko, navodno, ne želi ništa pitati jer „oni ne bi rekli ono što se traži da kažu“. Ali cijela priča s kopijama čekova krenula je baš od tadašnje tajnice HDZ-a u Australiji Ine Vukić.
Nije šija, nego vrat

Kategorički tvrdi kako nikakav memorandum o prodaji Sisačke željezare nije potpisao, ali jest - u stilu one nije šija, nego vrat - bilješku s ruskim investitorom, koji je poslije željezaru kupio s lošim ishodom. Dodajmo kako je taj investitor nedavno omogućio prijevod na ruski i predstavljanje u Moskvi njegove knjige. Da, njegova je kćerka pokušala kupiti našičku cementaru, ali što ćemo kad je on od toga umoran. On ne može biti kriv za „tuđu namjeru“. Njegova kćerka postaje tuđa, a ona je, jadnica, tu svoju namjeru pokušala ostvariti bez pomoći oca koji je u ono vrijeme bio drugi čovjek u zemlji.

Druga kćerka, a od toga je on isto umoran, dobila je šefovski posao u tek osnovanim Termama, no taj je posao napustila kad je vidjela da od projekta nema ništa. A od projekta nije bilo ništa, jer je i bio smišljen u uredu Tomislava Dragičevića samo za kćerku čovjeka koji ga je postavio na mjesto direktora ove kompanije iz koje je otišao s lošim rezultatima i velikom otpremninom. To što je objavio o financiranju kampanja bilo je više skrivanje nego otkrivanje. Na prave izvore upućuju neki njegovi politički potezi i kadrovska rješenja. Jednako tajanstveni ostaju izvori za kupnju skupocjenih stanova u Zagrebu.

Tko mu je i zašto posudio novac, na koji rok i pod kojim uvjetima? Činjenica jest da su ga finski istražitelji u svom izvješću naznačili kao onoga koga se pokušalo podmititi. Nisam ni tvrdio da je doista podmićen, ali bi logično bilo da tu istragu nastave domaći istražitelji. On će reći kako nije bio uključen u sklapanje ugovora, ali zna da je posao čist kao suza. Kaže ex-predsjednik kako dokumenti koje je dijelio medijima nisu imali oznaku tajnosti, ali ga opovrgavaju slike iz ureda na kojima se vidi jedan strani novinar kako drži omotnicu s oznakom stroge tajnosti.

Propustio sam još napisati kako je s haaškim tužiteljima surađivao mimo Vladina ureda za suradnju, dakle nezakonito. Netočno je, koliko god to ponavljao, kako se s Tuđmanom razišao zbog BiH kad je taj razlaz uslijedio nakon Washingtonskog sporazuma i ukidanja hrvatske republike. Njegov antifašizam u ime kojega opravdava ili negira masovni pokolj nakon Drugog svjetskog rata, na žalost, ne mogu smatrati „dubokim ljudskim uvjerenjem“, ili barem ne ljudskim.
Ni za ovce čuvati

U svom odgovoru, vrlo znakovito, Mesić se uopće ne osvrće na neke druge tvrdnje iz mog teksta. Ništa ne kaže o denunciranju države za etničko čišćenje, čak i prije Oluje, o svom zagovoru Herceg-Bosne prije nego će progovoriti o podjeli BiH, o korištenju institucije „bivšeg predsjednika“ za trgovačke lobističke usluge, o svojoj suradnji s opskurnom jugoslavenskom službom, o svojim proustaškim govorima u Australiji, o načinu na koji je postao članom Svjetske akademije znanosti i umjetnosti.

Pita mene Mesić mislim li da su svi hrvatski građani koji su mu dali dva puta povjerenje na predsjedničkim izborima potpune budale. Naravno da to ne mislim, ali je očito kako on hrvatske građane, prodajući im godinama rog za svijeću, zaista drži budalama. Što se mene tiče, čovjeku koji tako lako gubi čekove ne bih dao ni ovce čuvati. Žali na kraju svog odgovora moj vrli sugovornik što i dalje mogu egzistirati, jer sam tobože izmislio i priznao jedan intervju „u iznimno osjetljivom političkom trenutku s jednom poznatom osobom”.

Budući da mi još uvijek moji politički prijatelji to ponekad podmeću, ponovit ću još jednom: taj intervju je autoriziran, a izmišljeno je i na komičan način prikazano mjesto razgovora iz razumljivih razloga, budući da je ta poznata osoba u tom iznimnom trenutku bila progonjena. A nije da nisam onemogućavan u svojoj profesiji i u vrijeme Tuđmana i Mesića i Račana i Sanadera, a bio sam crna ovca i u onim preddemokratskim vremenima s nizom tekstova protiv beogradskog unitarizma. Toliko o mom „ispunjavanju partijskih zadataka“. Uostalom, moj rad nema nikakve veze s njegovim čekovima. De te fabula narratur.


Josip Jović / Slobodna Dalmacija