Medijski istup Vojislava Stanimirovića, osvrt Stožera.

2. U Hrvatskoj nije vođen građanski rat, jer je Hrvatska, mišljenjem Badinterove komisije, Mirovne konferencije o Jugoslaviji, subjekt međunarodnoga prava postala 25. lipnja 1991. donošenjem Deklaracije o neovisnosti, što je dodatno osnaženo i potvrđeno 8. listopada iste godine kada je Hrvatski Sabor raskinuo sve veze Hrvatske sa SFRJ i kada je „de facto“ SFRJ prestala postojati, tj. nalazila se u fazi raspada. Drugim riječima, JNA i srpske paravojne postrojbe koje su u Hrvatskoj i protiv Hrvatske ratovale 1991. i kasnijih godina „de iure“ su bile strane agresorske snage ljudstvom, materijalnom logistikom i snažnom političkom potporom pokrenute i potpomognute iz Beograda.

3. U odobrenom i još uvijek važećem Nastavnom planu i programu za povijest, u 8. razredu osnovne škole u Republici Hrvatskoj, u poglavlju 10 (Postanak i razvoj suvremene hrvatske države), ključni pojmovi koje učenici trebaju usvojiti su sljedeći: Memorandum SANU i velikosrpska politika, višestranački izbori, samostalnost i suverenitet, Domovinski rat, međunarodno priznanje, mirna re/integracija. U obrazovnim postignućima, među ostalim, izrijekom piše: „...jasno odrediti kako je došlo do rata, tko je agresor, a tko žrtva.. .“ Iz izjave predsjednika SDSS-a jasno je da djeca koja pohađaju nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu po modelu A ne uče prema hrvatskom nastavnom programu, što je još jedan jasan dokaz samosegregacije i samogetoizacije koju politički predstavnici Srba u Hrvatskoj nameću pripadnicima svoje manjine. Pozivamo, stoga, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta da provjeri po kojim to nastavnim i izvedbenim planovima i programima iz povijesti, kao i školskim udžbenicima, organiziraju i provode nastavu učitelji, nastavnici, profesori i ravnatelji škola u kojima se nastava za pripadnike srpske nacionalne manjine odvija po modelu A.

4. Stožer smatra da je izjava predsjednika SDSS-a na tragu svih pokušaja da se prikrije ili prešuti istina o Domovinskom ratu, o nedvojbenim i znanstveno dokazanim činjenicama da je Hrvatska bila žrtva brutalne agresije koja je jednim dijelom svoje polazište imala u pobunjeničkoj politici srpske manjine u Hrvatskoj, a drugim dijelom u velikosrpskoj nacionalnoj državnoj politici pokretanoj iz Beograda od konca 1980-ih i tijekom 1990-ih, a nije presahnula niti do danas, o čemu, među ostalim, govore i izjave srbijanskog predsjednika Nikolića o Vuk ovaru kao srpskom gradu. Sada je valjda jasno zbog čega svih ovih godina predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj nisu iskazali barem žaljenje za tragičnim rezultatima velikosrpske politike. S druge se strane može postaviti posve legitimno pitanje: Znači li ignoriranje i nepriznavanje Domovinskog rata zapravo trajno nemirenje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj sa činjenicom postojanja samostalne, demokratske i neovisne hrvatske države, koju njihovi politički predstavnici doživljavaju, možda, samo kao privremeno rješenje, do nekog novog „preslagivanja“ političke moći, utjecaja i interesa?