Ćirilica u funkciji velikosrpske ideologije.

Ćirilica

[You must be registered and logged in to see this image.]

Boraveći prošloga mjeseca u Boki Kotorskoj slušao sam razgovor koji je za jednu Kotorsku radio stanicu vodio sa Zvonimirom Dekovićem, predsjednikom Hrvatske krovne udruge – DuxCroatorum iz Tivta, predsjednik Kotorskog ogranka Matice crnogorske. Tijekom razgovora Crnogorac je upotrijebio sintagmu kojaje zbog svoga sadržaja važna i za nas u Hrvatskoj, premda ju još ne koristimo, a koja glasi:„ćirilica kao ideologija".

Time je sjajno odijelio ćirilicu kao pismo, dakle, kao kulturnu i civilizacijsku stečevinu, od ideologije koja se veže uz ovo pismo i koja ovo pismo zloporabljava. Pri tome je, dakako, mislio na srpsku ćirilicu. Budući je velikodržavna ideologija oblik isključivosti i zalaganja za nasilje jačega nad slabijim, ona je izraz imperijalnih i kolonijalnih afiniteta pojedinih država koje se služe ovim pismom.

Na našim prostorima ideologija ćirilice u funkciji je velikosrpske ekspanzije. Poznata mi je ćirilica kao ideologija u Ukrajini. Ukrajinski narod ima vlastitu varijantu ćirilice kojom pokriva fonetski sustav svoga jezika. Tijekom carskih, ali i sovjetskih vremena Ukrajincima se nametala ruska varijanta ćirilice.

U ovome trenutku ćirilica kao ideologija vezana je uz grad Vukovar. U ovaj grad koji je postao simbol hrvatskog stradanja od velikosrpske agresije, grad u kojem su srpskim ćiriličnim slovima pisane strašne genocidne zapovijedi, grad u kojem je ideologija ćirilice došla do svoga zločinačkog klimaksa, uvođenje ovog pisma ne može se tretirati kao dio političke pragmatike, kao civilizacijska stečevina, zakonska obveza, ili lukavost nečijeg političkog uma. Stoga je otpor vukovarskih branitelja i žitelja hrvatske narodnosti, potpuno razumljiv, dok je politika aktualne hrvatske Vlade teško shvatljiva, jer je ahistorijska i jer ne uvažava pogubnost ćirilice kao ideologije. Ponavljam: ne kao pisma.

U vukovarskom slučaju nije riječ potrebi za ravnopravnošću srpske narodne zajednice u Hrvatskoj kao hrvatske nacionalne manjine, premda se politički diverzanti na nju pozivaju, a zapravo njome manipuliraju. Većina Srba u Hrvatskoj govori hrvatskim jezikom uključujući i hrvatske dijalekte, služi se latinicom kao i cjelokupno hrvatsko pučanstvo i svjesna je da ćirilica ulazi u njihov život, ne samo kao dio nacionalne identifikacije, već kao ideologija kojom država njihovoga matičnog naroda želi ostvariti u miru ono što nije ostvarila u ratu.

Odgovornost na Pupovcu

Ondje gdje pripadnici srpske manjine žele pored latinice koristiti i srpsku ćirilicu, dakako, treba udovoljiti. Ali to mora biti zalog suživota, a ne oblik ponižavanja većinskog naroda, ne političko nasilje. Zbog toga je velika odgovornost i srpskih zastupnika u Hrvatskom Saboru, poglavito dr. Milorada Pupovca koji je kao sveučilišni profesor, upravo kao lingvist, upoznat s cjelokupnom ovom situacijom s aspekta pisma i jezika. I premda tu situaciju dobro poznaje kao stručnjak, on kao političar to znanje zanemaruje i stavlja se u funkciju obrane ćirilice kao ideologije.

Nasrtajem na državotvornu plemenitu samobitnost vukovarskih Hrvata Vlada RH unosi razdor u hrvatski nacionalni korpus želeći stvoriti dojam, poglavito pred europskom javnošću, kako su ljevičarske stranke, tobože, protiv nacionalne isključivosti, ili kako oni mantraju, „hrvatskog nacionalizma", pa zbog borbe koju vode protiv interesa svoga naroda zaslužuju postati miljenice europskih ljevičara. To je, dakako, pogrešna politika a ujedno i opasna zbog toga što ne gradi mostove kako se hvali, već te mostove ruši.

Ideologija ćirilice u funkciji je velikosrpske ekspanzije, a ideja velike Srbije još je uvijek nazočna u glavama mnogih, pa i vodećih političara, a nažalost i pripadnika intelektualne i duhovne elite, srpskoga naroda i Republike Srbije. Svaka politika koja želi mir na ovim prostorima, koja želi izbjeći rat i sve sukobe, nastojat će izbjeći podsticanje rasta klica budućega sukoba. Onaj tko to PupovacMiloradinxne razumije ili je glup ili ratni huškač.

Prema tome, problem ćirilice u Vukovaru nema veze s etničkim pravima i ravnopravnošću Srba u Hrvatskoj, jer su njihova prava zagarantirana hrvatskim Ustavnim zakonom, nizom Zakona i podzakonskih akata, iznad razine koja postoji u EU, a na koju se neprestano pozivamo.

Bez nakane politiziranja potrebno je podsjetiti na neka rješenja u EU, odnosno državama ove asocijacije. Npr. u Grčkoj egejski Makedonci nemaju pravo niti na svoje pismo, niti na svoj jezik, niti na svoj identitet. Nijemcima u Alzasu ne pada na pamet tražiti uvođenje gotice. U Njemačkoj živi više miliju Turaka i Kurda, pa kada su tražili uvođenje turskog jezika i dvojezičnost, odnosno arabicu? U Francuskoj se uopće ne priznaje postojanje etničkih manjina. I Europa to prihvaća. Da ne govorimo dalje.

Problematiziranje ćirilice u Vukovaru ne smije se tumačiti niti kao tobožnji sukob tobože progresivne hrvatske ljevice i konzervativne desnice, već kao sukob onih političkih snaga koje žele mir i stabilnost u geopolitičkom prostoru, i onih snaga koje to ne žele, zbog vlastite ideološke zaslijepljenosti. Mir i stabilnost mogu se osigurati samo ako sve države na ovom prostoru jedna drugoj za vječna vremena garantiraju poštivanje državnog suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i nemiješanja u unutrašnje poslove.

Nemiješanje

Pojam nemiješanje uključuje izbjegavanje korištenja manjina za ideološke i velikodržavne ciljeve. U sklopu toga ide nemiješanje u unutrašnja jezična, kulturološka i vjerska pitanja. Nedavno iskustvo iz bogojevicpravoslavnog manastira Krka pokazuje kako se može manipulirati vjerom. A to manipuliranje automatski se prikazuje na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Na sreću, otkrilo se vrlo brzo da se u samostanu Krka ne školuju samo budući svećenici, već se ti mladi ljudi, budući pripadnici duhovne elite svoga naroda, impregniraju velikosrpskom, pa čak i četničkom ideologijom. A to je problem koji je morao imati i svoj juridički nastavak. Asimetrija i dvostruka mjerila u slučaju Vukovara i slučaju manastira Krka vode u daljnje sukobe. Vlada ne bi smjela prakticirati dvostruka mjerila. Naš je problem, pa i naša tragedija, što Vlada RH, koja je dobila legitimitet na posljednjim parlamentarnim izborima, svojom politikom prema tom istom narodu koju je izabrao, svakodnevno, u mnogim, čak i krucijalnim pitanjima, pokazuje da joj hrvatski narodni interesi, samobitnost i budućnost ovoga naroda, nisu razumljivi, nisu shvatljivi, čak ni bliski.

Takva politika je stoga vrlo opasna, jer vodi unutrašnjim podjelama i općem nezadovoljstvu. To što premijer pokazuje nepoznavanje problematike, pa čak i stanovite elemente unutarnjeg rasapa, nije nikakva utjeha. Vjerujemo da će ubrzo na parlamentarnim izborima biti ovakva nesposobna i nenarodna Vlada odbačena, kako bi u povijesti njezin mandat bio zabilježen kao tamno razdoblje, razdoblje smutnje, politikantstva i intrašovinizma.

Đuro Vidmarović / HKV