Ćirilica je samo sredstvo za pretvaranje Vukovara od hrvatskoga u srpski grad.

Vukovar

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iz brojnih mojih tekstova o djelovanju pete hrvatske kolone vidljivo je da ona nakon oslobađajućih presuda ne samo Gotovini, Markaču i Tuđmanu nego i Domovinskome ratu od lažnih optužbi i dalje djeluje, čak pojačava svoje djelovanje.

To je bio razlog što su se hrvatski branitelji pobunili i što su čvrsto odlučili još jedanput obraniti Hrvatsku od velikosrpske agresije ali i od pete kolone koja sustavno i dalje vrši unutarnju agresiju na Hrvatsku.

Politička stranka "Savjet za Hrvatsku" formirao je Domovinski stožer koji je izradio Strateška polazišta za oslobađanje Hrvatske od unutarnje agresije. Ta cjelovita strategija izazvala je veliku pozornost hrvatske javnosti. U obrazlaganju te strategije glavni autor strategije i ravnatelj Domovinskog stožera admiral Davor Domazet Lošo sa suradnicima putuje po Hrvatskoj i BiH i na vrlo posjećenim skupovima objašnjava bit strategije, koju je nazvao Oluja II.

Milanovićeva Vlada, Josipović i Mesić po igraju notama Memoranduma II.

Svakako, to nije vojna oluja nego se radi o demokratskoj oluji odnosno mobilizaciji branitelja i domoljuba da demokratskim sredstvima oslobode Hrvatsku od unutarnje agresije i da se Hrvatska suprotstavi vanjskoj agresiji velikosrpske politike koja je formulirana Memorandumom II. Sedamdesetak tisuća branitelja i građana Hrvatske sa velikog skupa u Zagrebu poslali su jasne poruke da ne će dopustiti ni vanjskoj velikosrpskoj agresiji ali niti unutarnjoj agresiji da dovede u pitanje temeljne vrijednosti Domovinskoga rata. Stjecajem okolnosti slične su poruke poslane istoga dana iz Međugorja. Zbog toga bi se moglo reći da je stvarno 7. travnja ove godine počela Oluja II. i da ona ne će prestati dok ne oslobodi Hrvatsku od onih koji vrše unutarnju agresiju na Domovinski rat, odnosno dok se ne zaustavi i pobijedi velikosrpska agresija utvrđena u Memorandumu II.

U srpskoj politici od Miloševića do danas nema nikakvih promjena. Ključne pozicije u Srbiji drže Miloševićevi suradnici i četnici na čelu sa četničkim vojvodom Tomom Nikolićem. Tvorci čuvenog Memoranduma SANU-a iz 1986. koji je bio politička strategija velikosrpske agresije i dalje djeluju kao idejni teorijski vođe prestrukturiranja velikosrpske politike, odnosno provođenja ciljeva iz Memoranduma I. na novi način. Taj novi način je Memorandum II. koji je objavljen na 25. godišnjicu Memoranduma I. Srpske akademije nauka i umjetnosti. Memorandumu II. po sadržaju i političkim ciljevima ne razlikuje se od Memoranduma I., ali te iste ciljeve u skladu s promjenama i novim uvjetima, ostvaruje na bitno drugačiji način. Ciljeve Memoranduma I. ostvarivao je Slobodan Milošević zajedno s Jugoslavenskom narodnom armijom, oružanom agresijom, ognjem i mačem i velikim zločinima i genocidom. Cilj je bio stvaranje Velike Srbije. Kao zanimljiv argument da nema u ciljevima razlike između Memoranduma I. i Memoranduma II. navodim stavove oca i sina, dva važna čovjeka velikosrpske politike, akademika Ljube Tadića jednog od tvoraca Memoranduma I. i Memoranduma II. i njegova sina Borisa Tadića, donedavnoga predsjednika Republike Srbije. Iz njihovih stavova je vidljivo da se u sadržaju velikosrpske politike nije ništa promijenilo, da su se promijenila samo sredstva ostvarivanja istih ciljeva. Cilj Memoranduma II. je duhovno ujedinjenje srpskoga naroda i stvaranje pretpostavki za Veliku Srbiju. Dakle, Srbi nisu odustali od svojih ciljeva samo su postali svjesni da ih moraju ostvarivati postupno i na drugačiji način nego u vrijeme provođenja Memoranduma I.

Jedan od glavnih ciljeva Memoranduma II., koji se vrlo sustavno i s velikom energijom već provodi niz godina, je krivotvorinama promijeniti karakter rata, skinuti odgovornost sa Srbije za velikosrpsku agresiju i krivotvorinama pretvoriti laži u istinu te velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornošću. Veliki pomagači u nametanju te povijesne krivotvorine velikosrpskome nacionalizmu bio je dio međunarodne zajednice pogotovo Rusija, Francuska i Velika Britanija ali i drugi političari poput Carla Bildta i Carle del Ponte i velikoga dijela Haaškoga suda koji su i haaškim optužnicama i presudama pokušali pisati lažnu povijest ratova i na isti način suditi državnome i vojnom vodstvu Srbije i državnome i vojnom vodstvu Hrvatske koje su na isti način pokušali proglasiti agresorom na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i Hrvatsku, koji su na isti način optuživali Miloševića i Tuđmana.

Na žalost, cijelo vrijeme u ostvarivanju te krivotvorine i mijenjanju karaktera rata velikosrpska politika imala je veliku pomoć od pete protuhrvatske kolone u Hrvatskoj. I nakon što je Haaški sud konačnom presudom utvrdio da Tuđman nije bio na čelu zločinačkog pothvata etničkog čišćenja Srba, da Gotovina i Markač nisu ratni zločinci, velikosrpska politika je još više povećala svoju agresiju. Dobila je na svoju stranu Rusiju i neke druge političare u međunarodnoj zajednici. Ponovno su se angažirale britanske snage u Haaškome Tužiteljstvu i Sudu koje pokušavaju osporiti oslobađajuće presude i izvršiti pritisak da se Hrvatska osudi kao agresor i kao izvršitelj zločinačkog pothvata u ratu u BiH. Čak se u igru stavlja i Vijeće sigurnosti UN-a i Glavna skupština te se pokušavaju mobilizirati svi prijatelji velikosrpske politike u novoj ofenzivi protiv Hrvatske i u novom lažnome optuživanju hrvatske politike. U sklopu te nove agresije, ovaj puta verbalne, ponovno je oživjela i peta kolona u Hrvatskoj koja igra vrlo značajnu ulogu u ostvarivanju jednog od glavnih ciljeva srpske politike da se agresivni osvajački velikosrpski rat pretvori u građanski rat. To je stvarno veliki paradoks, kako bi rekao predsjednik Hrvatske vlade, da hrvatsko državno vodstvo prihvaćajući tezu o građanskome ratu u stvari pomaže provođenje jednoga od glavnih ciljeva Memoranduma II.

Drugi cilj Memoranduma II. je nastavak borbe za Vukovar kao srpski grad i za Baranju kako bi Srbija dobila obje strane Dunava, kako bi Hrvatsku potjerala s Dunava. S najvišeg mjesta govori se da je Vukovar srpski grad. Usporedno iz Hrvatske od dijela Srba (Stanimirović, Pupovac...), osporava se agresija na Vukovar, skida se krivnja sa Srba tvrdeći da su Hrvati bili agresori. Brišu se ili umanjuju hrvatske žrtve a uveličavaju pojedinačne srpske žrtve. Obnavljaju se teorije da su za rat krivi Hrvati te da treba suditi vukovarskim braniteljima. Podižu se lažne optužnice protiv hrvatskih branitelja i političara iz Hrvatske, koriste se krivotvorene i lažne optužnice vojnih sudova. To je sve sa ciljem da se podizanjem brojnih optužnica i montiranih sudskih procesa protiv državljana Hrvatske skine odgovornost sa Srbije kao agresora ili barem izjednači odgovornost.

I tu opet peta kolona sustavno pomaže takvu velikosrpsku politiku a na žalost i dio državnoga vodstva i političkih stranaka, više su u Hrvatskoj na strani velikosrpske politike nego protiv nje tako da se stječe utisak da je hrvatska politika u raljama velikosrpske politike i da se događa neviđeni paradoks, da unutar Hrvatske i dalje postoje moćne političke i medijske snage koje pomažu velikosrpsku agresiju. U tome smislu treba i ocijeniti nevjerojatnu najavu nove hrvatske vlasti da će poništiti zakon koji je donijela bivša HDZ-ova vlast da Hrvatska ne priznaje pravo Srbiji da aktivira optužnice i presude tužiteljstva i sudova bivše JNA. Dakle, davanjem prava Srbiji da obnavlja sudske montirane procese protiv hrvatskih branitelja, hrvatska vlast izravno provodi jedan od bitnih ciljeva Memoranduma II.

U Vukovaru ne živi trećina Srba

Dakle, Vukovar je ključno mjesto gdje se ponovno treba obraniti sve ono veliko što smo već jednom stvorili i obranili devedesetih godina. Zbog toga je nerazumljivo što ne uzimajući u obzir kontekst i novu velikosrpsku agresiju na Vukovar, da Hrvatska vlada pokušava silom uvesti dvojezičnost u Vukovar upravo u uvjetima nove agresije na Vukovar kada ćirilica ne bi bila izraz ravnopravnosti nacionalne manjine nego politička pobjeda u procesu pretvaranja Vukovara od hrvatskoga u srpski grad. Vlada inzistira na provođenju zakona ali ne će vidjeti istinu da ne postoje uvjeti za provođenje zakona jer je sasvim sigurno da u Vukovaru ne živi trećina Srba nego manje, jer se pod stanovnike Vukovara računa i veliki broj Srba koji ne žive u Vukovaru, koji samo dolaze po mirovine, na glasovanje i po druge beneficije. Dakle, uvođenje dvojezičnosti kako se kaže, ćirilice, nije stvar zakona nego je političko pitanje i ne može se odvojiti od činjenice da se želi i na taj način obilježiti da je Vukovar srpski grad.

Daljnji cilj Memoranduma II. i velikosrpske politike, upravo da bi se skinula krivnja s velikosrpske agresije svakako je izvršiti veliki pritisak na Hrvatsku, BiH i Kosovo, da odustanu od tužbi pred međunarodnim sudom u kojima se optužuje Srbija za genocid u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

Zbog čega se tih tužbi boji velikosrpski agresor? Zbog toga što su one prilika da se u sudskom procesu dokaže da je Srbija agresor, da je učinila genocid i da mora za njega odgovarati te da se sudski presudi da to nije bio građanski rat s podijeljenom krivnjom nego da se je radilo o velikosrpskoj agresiji i genocidu. Dakle, postoji strah da bi se na tim procesima do kraja odbacile teze o građanskome ratu i podijeljenoj krivnji. Zbog toga je ne samo paradoks nego i nešto što je teško razumjeti, da ključni ljudi hrvatske vlasti stalno govore o tome da bi Srbija i Hrvatska međusobno trebale povući tužbe za genocid. Pri tome opet hrvatsko državno vodstvo takvim stavom pomaže ostvarivanje Memoranduma II. i prihvaća njihovu koncepciju da se promijeni karakter rata i da Hrvatska prihvati, što je već u znatnoj mjeri i prihvatila, Tadićevu koncepciju koju su Tadić i Josipović promovirali u Vukovaru o čemu sam već puno puta pisao.

Na žalost, nema niti jednoga značajnijeg intervjua Milanovića, Josipovića ili Pusićke u kojima oni na ovaj ili onaj način govore o tome da bi trebali povući tužbu protiv Srbije pod određenim uvjetima. Povlačenje tužbe bila bi velika pobjeda koncepcije Memoranduma II. i veliki poraz hrvatske politike jer bi izgubili mogućnost da na neovisnome sudu u procesu dokažemo da se je radilo o velikosrpskoj agresiji a ne o građanskome ratu.

Danas ćirilica, sutra autonomija...

Jedan od važnih ciljeva Memoranduma II. je i inzistiranje na konstitutivnost Srba u Hrvatskoj i postupnom pretvaranju srpske nacionalne manjine u srpski narod. Sve do pripremanja terena da se obnove zahtjevi za srpskom autonomijom u Hrvatskoj. I tu je hrvatska politika upala u ralje velikosrpske politike.

Jedan od važnih ciljeva Memoranduma II. je vrlo sustavno rušenje Bosne i Hercegovine i pripremanje terena za osamostaljenje Republike srpske. U toj politici rušenja BiH, Srbima u BiH treba savez sa Hrvatima. Jedan od ciljeva Memoranduma II. je stvaranje saveza Srba i Hrvata u BiH i prividno branjenje ravnopravnosti hrvatskoga naroda u toj državi.

Milorad Dodik postaje glavni borac za treći entitet. On se svim mogućim sredstvima nastoji prikazati kao glavni branitelj ravnopravnosti Hrvata u BiH. Pokušava stvoriti savez sa HDZ-om BiH u borbi za treći entitet. Ali, taj treći entitet po Dodikovoj koncepciji i koncepciji Memoranduma II., je sredstvo razbijanja BiH i otvaranje sukoba, pravoga rata između Bošnjaka i Hrvata u podjeli Federacije koju je teško podijeliti, posebno u Srednjoj Bosni. Da se radi o držanju fige u džepu pokazuju izjave Dodika i drugih, da nisu spremni ni pedalj Republike srpske dati za treći entitet. Ne osporavam potrebu suradnje Srba i Hrvata u BiH niti između Srbije i Hrvatske sve do postizanja jednoga cjelovitog srpsko-hrvatskoga povijesnog sporazuma kojim bi se na istini zatvorili problemi iz prošlosti i utvrdili interesi za budućnost. Međutim, to je moguće samo na istini samo uz uvjet da Srbija odustane od svoje velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku. Očito je da za to nije došlo vrijeme. Zbog toga je nužno da Hrvatska iziđe iz ralja velikosrpske politike i u Hrvatskoj i u BiH i jasno formulira svoju nacionalnu politiku. Jedan od uvjeta je da se u Hrvatskoj raščisti s petom hrvatskom kolonom koja je do sada provodila velikosrpsku politiku optužujući Tuđmana i hrvatsko državno i vojno vodstvo, da su izvršili agresiju na BiH, da su izvršili zločinačkim pothvatom etničko čišćenje Srba i Muslimana.

Srbija na koljenima, a Zagreb joj pomaže!?

Hrvatsko državno vodstvo je propustilo priliku da nakon oslobađajuće presude Tuđmanu, Gotovini i Markaču i skidanja krivnje s hrvatskoga naroda i hrvatske države, formulira novu politiku i da ju dosljedno brani. Umjesto toga hrvatsko državno vodstvo tetoši petu kolonu koja je sve agresivnija i povlači poteze koji pomažu ostvarivanju glavnih ciljeva Memoranduma II., koji objektivno pomažu velikosrpskoj politici na štetu hrvatskih nacionalnih interesa ali i na štetu istine. Dakle, iako se u ovome trenutku čini da je velikosrpska politika na koljenima, da je velikosrpska politika izgubila Kosovo, da ne će uspjeti u podjeli Kosova, da će teško provesti politiku da za Kosovo dobije Republiku srpsku iz BiH, ona dugoročno nije poražena. Ona se nastavlja. Hrvatska politika o tome mora voditi računa i u Hrvatskoj i u BiH.

Zbog svega toga pobuna branitelja koji su shvatili da moraju još jedanput obraniti Vukovar i istinu o Domovinskome ratu, da moraju dati priliku hrvatskoj vlasti da konačno prestane služiti velikosrpskoj politici, ima veliko značenje. Branitelji su dali do jeseni rok da se mijenja hrvatska politika. Međutim, budući da je sadašnje državno vodstvo do sada djelovalo na pogrješan način, da je objektivno provodilo neke od ciljeva velikosrpske politike, da je prihvaćalo krivnje koju nema, da je podržavalo petu kolonu i njezino protuhrvatsko djelovanje, teško je vjerovati da će moći formulirati i provesti novu politiku. Sadašnje državno vodstvo je učinilo toliko pogrešaka i dalje ih čini da se može reći da je 7. travnja velikim demokratskim skupom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, faktično već pala Vlada i da će do kraja ove godine i formalno odstupiti.

Reakcija politike i dijela medija i nevladinih udruga na demokratski skup branitelja radi obrane Vukovara pokazuje da peta kolona i njezini pomoćnici ne će prestati djelovati protiv Hrvatske. Kako je moguće da neke nevladine udruge dočekaju vukovarske branitelje kao neprijatelje hrvatskoga naroda, kao ljude koji navodno ugrožavaju demokratsku i pravnu državu? Kako je moguće da im izraze nedobrodošlicu, kako su moguće sve te uvrjede koje im je primjerice izrekla Jelena Lovrić, novinarka koja je, dok su vukovarski branitelji ginuli i cijelo stanovništvo proživljavalo strahote u obrani Hrvatske, javno pozivala tenkove JNA da pregaze Hrvatsku. Morali bi državni dužnosnici uzeti u zaštitu vukovarske branitelje i osuditi takav govor mržnje protiv hrvatskih branitelja. Morao bi Hrvatski sabor konačno razvlastiti predsjednika u sjeni, Stjepana Mesića, uzeti mu privilegije i onemogućiti mu da kao vođa protuhrvatske kolone i dalje djeluje u Hrvatskoj.

Ponovno se javio Stjepan Mesić i teško optužio branitelje i njihov demokratski prosvjed optužujući ih da ruše same temelje demokratske države. Javio se ovih dana iz Moskve i ponovio svoje optužbe protiv Franje Tuđmana ponovno tvrdeći da prošli rat nije bila velikosrpska agresija nego dogovorni rat na čelu s Tuđmanom i Miloševićem čime ponovno daje najveći prinos glavnome cilju Memoranduma II, promijeniti karakter rata i pretvoriti lažima i krivotvorinama velikosrpsku agresiju u dogovorni sukob i građanski rat s podijeljenom krivnjom. Mesić nastavlja ono što je cijelo vrijeme radio kao dvostruki krivokletnik i glavni je krivac što je Hrvatska lažno optužena na Haaškome sudu. Kriva je i hrvatska oporba i drugi što to dopuštaju i što ne traže da se u Hrvatskome saboru povede konačno rasprava o protuhrvatskome djelovanju bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Takvu raspravu bi trebalo povesti i o još neki političarima u Hrvatskoj koji i dalje djeluju kao peta kolona i saveznici velikosrpske politike koja svim sredstvima pokušava nametnuti krivotvorine o Domovinskom ratu.

Iz svega ovoga može se zaključiti da Hrvatskoj predstoje sudbinski dani u kojima će branitelji još jedanput morati obraniti istinu o Domovinskome ratu. Budući je Vukovar mitsko mjesto, da je žrtva vukovarskih branitelja i cijeloga stanovništva stvorila pretpostavku za samostalnu demokratsku hrvatsku državu, nije slučajno što je borba za istinu i konačnu pobjedu istine ponovno otpočela u Vukovaru i što će borba za hrvatski Vukovar ponovno biti presudna u borbi za budućnost hrvatskoga naroda.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/Hrvatski fokus